PODUNAVSKI NEMCI
ISTORIJA
Nemci su naseljeni u ove
krajeve tokom 18. veka odlukom bečkog dvora da krajeve koji su opusteli
nakon ratova protiv Turaka, privredno ojača. Nemci su naseljavani iz
južne Nemačke, Elzasa, Lotaringije, Pfalca i delova Habsburškog carstva.
Računa se da je tada naseljeno u ugarski deo Habsburškog carstva oko
150.000 Nemaca. Naseljavani su u više talasa.Većina naseljenika su bili
zanatlije i ljudi koji su se bavili poljoprivredom na osnovu, za to
vreme, naprednih saznanja o obradi zemlje i uzgoja stoke. U gradovima su
se bavili zanatima, osnivali su banke i bili trgovci. Pivare, parni
mlinovi, kudeljare i apoteke su u većini slučajeva upravo Nemci
osnovali. Tokom 19. veka stvorili su sebi materijalno blagostanje, a
početkom 20. veka su krenuli i u kulturno uzdizanje. Osnivani su mnogi
časopisi i novine. Osnovan je i njihov kulturni savez, 20.06.1920.
godine, pod nazivom Švapsko-nemački kulturni savez (Schwäbisch-Deutscher
Kulturbund). Zanimljivo je da Nemci iz Vojvodine nose zajednički naziv
»Donauschwaben« - »Podunavske Švabe«. Raspadom Austrougarske monarhije,
Nemci, koji su do tada živeli unutar granica jedne države, našli su se u
tri države: Kraljevini SHS, Rumuniji i Mađarskoj. Zato je 1922. nastao
zajednički naziv za Nemce iz Podunavlja -»Donauschwaben«. Tokom
dvadesetih godina određeni broj Nemaca se iseljavao iz ekonomskih
razloga u Ameriku. U Kraljevini Jugoslaviji pred Drugi svetski rat
živelo je 558.000 Nemaca. Na izborima za Skupštinu Kraljevine
18.03.1923. Nemci su stekli osam poslaničkih mandata..Odlukama AVNOJ-a
od 21.novembra 1944. godine nad Nemcima je primenjen princip kolektivne
krivice. Na osnovu ovih odluka oni su logorisani, oduzeta su im sva
ljudska i građanska prava, a većina preživelih iz logora, koji su
postojali od 1944. do 1948. godine, proterani su. Pre toga im je oduzeta
sva pokretna i nepokretna imovina. Deo Nemaca koji je preživeo logore,
tokom pedesetih i šezdesetih godina se iselio u Nemačku.
BROJ I
TERITORIJALNI RASPORED
Po popisu stanovništva iz 1991. godine
na teritoriji sadašnje SRJ živelo je 5.387 Nemaca; od toga u Vojvodini
3.873, na teritoriji Srbije 1.299: od toga u Beogradu 620, na Kosovu 91;
i u Crnoj Gori 124. Po procenama, realan broj iznosi 10.000-12.000.
Najveći broj Nemaca danas živi uglavnom u većim gradovima Vojvodine i to
u nešto većem broju u Zrenjaninu, Pančevu, Subotici, Vršcu, Novom Sadu,
Somboru, Vrbasu, Kuli, Sremskoj Mitrovici.
.POLITIČKO
ORGANIZOVANJE
Ne postoji političko organizovanje Nemaca u
Jugoslaviji (Vojvodini). Postoji organizacija Nemaca: Nemački narodni
savez, koji je pred nadležne organe izašao i sa političkim zahtevima kao
što je zahtev za priznanjem statusa nacionalne manjine Nemcima u
tadašnjoj Jugoslaviji. ZASTUPLJENOST U ORGANIMA VLASTI
S
obzirom da Nemci ne izlaze na izbore ni na kom nivou kao zajednica ili
organizovana snaga, nemaju ni svoje direktne zastupnike u organima
vlasti. Ljudi koji su nemačkog porekla a u organima su vlasti, zastupaju
interese partija sa čije su liste tamo dospeli.
SLUŽBENA
UPOTREBA JEZIKA
Ne postoji nijedna sredina gde je nemački jezik u
službenoj upotrebi.
OBRAZOVANJE
Ne postoji nijedna
obrazovna institucija na nemačkom jeziku koja je finansirana iz
državnog budžeta.U Subotici postoji od 2006. prvo nemačko zabavište u
Srbiji.
MEDIJI
Na talasima Radio Subotice svakog petka od
19,00 do 19,30 časova članovi i simpatizeri Nemačkog narodnog saveza
pripremaju emisiju na nemačkom jeziku. Emisija se bavi kulturom,
istorijom, običajima i svakodnevnim životom Nemaca u Vojvodini.
KULTURA Osnivanjem
organizacija Nemaca u Vojvodini zaživeo je i kulturni život ovdašnjih
Nemaca. Unutar Nemačkog narodnog saveza čije je sedište u Subotici, ali
poseduje i niz podružnica po Jugoslaviji, deluje biblioteka sa oko 4.000
naslova, hor »Lorelei« , kao i dramska sekcija mladih. Ova organizacija
je raspisala i literarni konkurs na nemačkom jeziku na koji su se
javili autori iz čitave Vojvodine, ujedno i ljudi raznih nacionalnosti.
Poslata literarna dela na nemačkom jeziku biće izdata u Antologiji
književnog stvaralaštva u Vojvodini na nemačkom jeziku na početku XXI
veka.
Besplatni kursevi nemačkog jezika koje organizuje Nemački
narodni savez imaju dvojaku svrhu: negovanje maternjeg jezika ali i
pružanje mogućnosti zainteresovanim sugrađanima da savadaju nemački
jezik i preko njega da se upozanju sa nemačkom kulturom. Nemački narodni
savez osim toga organizuje tribine, izložbe, koncerte i promocije
knjiga i časopisa koji kao temu imaju istoriju, kulturu ili običaje
Nemaca iz ovih krajeva kao i teme primera suživota kroz vekove na ovim
prostorima. U Avgustu 2001 godine članovi ovog Saveza su učestvovali na
žetvenim svečanostima »Dužijanca« u Subotici ,te je tako nakon više od
pola veka na ulicama jednog vojvođanskog grada išla svečana povorka
naših podunavskih Švaba u svojim nošnjama.Jedan od kapitalnih
projekata Nemačkog narodnog saveza jeste otvaranje zabavišta na nemačkom
jeziku u Subotici za sve zainteresovane sugrađane koji žele da im deca
od malih nogu savladaju nemački jezik. Drugi važan projekat je otvaranje
2004. Kulturnog centra Nemaca u Subotici gde su se objedinile sve
unapred iznete aktivnosti . VEROISPOVEST
Nemački narodni
savez je sproveo anketu o veroispovesti vojvođanskih Nemaca u periodu
mart 1997. do marta 1998.godine na uzorku od 300 pripadnika nemačke
narodne grupe u Vojvodini što čini 7,5% zvaničnog broja pripadnika tog
naroda u u Vojvodini ili ako se uzme procena od 12.000 hiljada to je
2,5% ukupne populacije što je veoma reprezentativni uzorak.
Na osnovu
obrađenih podataka podela po veroispovestima Nemaca koji danas žive u
Vojvodini je sledeća: Katoličke vere : 82,0%
Evangelici
(Luterani) : 15,1%
Reformatske vere (Kalvinisti) : 2,2%
ostali:
0,7%
OSNOVNI PODACI IZ ISTORIJE
PODUNAVSKIH ŠVABA
1526
Pobeda Turske nad Mađarima kod Mohača (Mohács)
1526-1918 Habsburgovci legitimni kraljevi Mađarske
1683
Pobeda nad Turcima kod Beča (Kahlenberg)
Povraćaj većeg dela Mađarske do 1699.
1689
Prvi impopulacioni patent pod carem Leopoldom I.
1716-1718 Pobeda princa Evgenija Savojskog. 1718.
Požarevački mir: Zaključen između austrijskog cara Karla
VI. i Turske = Temišvarski Banat, Beograd, Severna Srbija, deo Češke
i Bosne pripojeni Austriji.
1722-1726 Prva "Velika seoba Švaba” pod carem Josipom
II.
1746-1780 Marija Terezija naseljava 50.000 Nemaca
1763-1773 Druga "Velika seoba Švaba”
1782-1787 Treća "Velika seoba Švaba” pod carem
Josipom II.
1867
"Sporazumom” stvorena Austro-Ugarska. Podunavske Švabe postaju
mađarski podanici
1907-1920 Adam Müller-Guttenbrunn (1852.-1923.) svojim
zavičajnim romanima incira ponovno buđenje
nacionalne svesti kod Podunavskih Švaba
1918
Došlo do podele Austro-Ugarske na tri države-naslednice:
1,400.000 Podunavski Švaba isto podeljene na te države
1941
April: Rat u Jugoslaviji. Početkom rata protiv Sovjetskog Saveza
počele su i partizanske akcije i protiv Podunavskih Švaba
1943
29/30 Novembar: "Antifašističko Veće Narodnog Oslobođenja
Jugoslavije” (AVNOJ) je u Jajcu
deklarisao da su svi koji su protiv Narodno-oslobodilažkog pokreta
(NOP) "Narodni neprijatelji”
1944
Oktobar: Evakuacija oko 100.000 podunavskih Švaba iz Srema i
Slavonije u Austriju. Begstvo
10.000 podunavskih Švaba iz Zapadnog Banata i 80.000
podunavskih Švaba iz Bačke i Baranje.
1944
"Krvava jesen” u Vojvodini. Oktobar-Novembar: Akcije smrti.
Oko 7000 podunavskih Švaba su žrtve
1944
21. novembar: Odluka AVNOJA-a u Beogradu: Podunavske Švabe
proglašeni
narodnim neprijateljima, gubitak svih građanskih prava i
konfiskacija celokupne
pokretne i nepokretne imovine
1944-1949 Počev od Božića 1944: 70.000-80.000
podunavskih Švaba iz Mađarske, Rumunije i Jugoslavije
depotrovani u Sovjetski Savez na prisilan rad
1944-1945 Od početka decembra 1944. do jeseni 1945.
podunavske Švabe su proterani kao civili iz svojih
domova i smešteni u 8 logora za likvidaciju i mnogobrojne radne
logore.
1946-1947 Jesen: Tolerisanje bekstva iz logora. 30.000 -
40.000 podunavskih Švaba uspelo je da pobegne u
Mađarsku i Rumuniju
1946
22. decembar: Mađarska vlada donosi naređenje o iseljenju mađarskih
Nemca iz Mađarske
1947-1949 Otpuštanje većine deportovanih podunavskih
Švaba iz Sovjetskog Saveza
1948
Sredina marta: Rasformiranje likvidacionih i radnih logora.
Prisilno ugovaranje trogodišnjih ugovora o radu
1949
Osnivanje zajedničke organizacije: "Podunavsko-Švapska radna
zajednica” (DAG) u Austriji
1950
"Charta prognanih iz svoje domovine” u Štutgartu proklamovana
1952
Formiranje pokrajinskih udruženja podunavskih Švaba
1951-1958 Postepeno izjednačavanje Podunavskih Švaba sa
starosedeocima u oblastima socijalnih prava u Austriji
1954
Osnivanje "Saveza folksdojčera-zemljaka u Austriji” (VLO)
1996
Otvorena (Osnovna) "Kuća domovine” od strane VLO u Beču
2000
Od strane VLO formiran institut "Felix Ermacora”
-1-
Pobeda u borbi na Kaldenbergu (Kod Beča) 1683. godine nad
osmanlijskom vojskom nije bila samo početak oslobođenja Mađarske
od turskog jarma nego i početak političke, kulturne i privredne
obnove zemlje. Hazburzi kao legitimni kraljevi Mađarske, podstaknuti
i mađarskim staležom, počeli su već krajem 17. veka sa ponovim
naseljavanjem krajeva oko srednjeg Dunava, koji su posle 160 godina
turske vladavine, ostali većim delom opustošeni i retko naseljeni.
Suština obnove bila je pod Karlom VI, Marijom Terezijom i Josipom II
u 18. veku planski sprovedeno naseljavanje poljoprivrednika i
zanatlija i austrijskih i čeških rudara u organizaciji Carske bečke
vlade.
Prve doseljenike nalazimo 1687. godine u Švapskoj Turskoj (To je
oblast u južnoj Mađarskoj između Dunava, Drave i jezera Balaton, u
kojoj se pretežno govorilo nemački, a glavno mesto je bilo
Pečuj-Pecs, a ime potiče upravo od tih prvih kolonista koji su se
ovde naseljavali posle proterivanja Turaka), u Schildgebirgu 1691., u
brdovitoj oblasti blizu Budimpešte Ofen (Do 1892. godine to je bilo
samostalan grad koji je posle pripojen Budimpešti) 1692. godie u
Sremu 1689., u "Bukovoj šumi” (Bakony) 1702., u Bačkoj 1712. i
u Banatu 1716. godine.
U podunavsko - švapskim oblastima naseljavanja pogotovo u gradskim
cetrima kao što su Ofen, Pešta (Oba mesta su posle postala
Budimpešta), Sekešfehervar (Szekesféhrvár), Pečuj (Pécs),
Osijek, Subotica, Novi Sad, Temišvar i dr., došlo je
relativno brzo do privrednog uspona i do preobražaja dotle močvarnog
zemljišta i livadsko-pašnjačkih predela u kultivisano zemljište.
Tokom 18. veka dospelo je 150.000 kolonista sa nemačkih i
austrijskih teritorija u tadašnju, istorijski gledano, Mađarsku.
Njima treba prvenstveno zahvaliti da je Panonska nizija u 19. veku
postala "Žitnica” Austro-Ugarske monarhije.
Doseljenici potiču u najvećoj meri iz jugozapadnih nemačkih
pokrajina Rajnland-palc, Elzas, Lotaringije, Badena i
Virtemberga, ali i, doduše u manjoj meri, iz Bavarske, Austrije i
Češke. I Mađari, njihovi susedi, kao i južni Sloveni nazvali su
ove doseljenike od samog početka ‘Švabama” iako je samo jedan
deo doseljen iz današnje Švapske. Postepeno se ovaj naziv odomaćio
i u podunavsko-švapskom govoru. Tek posle Prvog svetskog rata ove
Švabe su, da bi se razlikovali od "pravih”
Švaba iz Baden-Virtemberga,, od strane istoričara i etnologa
prozvani PODUNASKE ŠVABE.
Krajem Prvog svetskog rata, Triaonskim mirovnim diktatom (4.6.1920.)
Mađarska je izgubila dve trećine svoje državne teritorije, što je
dovelo i do trodelnog deljenja Podunavskih Švaba. Oko 550.000 ostalo
je u Mađarskoj, 330.000 pripalo je Rumuniji, a 510.000 Jugoslaviji.
I pored svega, Švabe koji su stanovali po selima ostali su verni
svojem jeziku i svojim običajima pa i svojoj veri donetoj iz stare
domovine. Oko 80% bili su katoličke vere a svega 20% evangelističke
odnosno reformatorske vere. Drugi svetski rat bio je i za Podunavske
Švabe put patnje. Posle podele Jugoslavije u Aprilskom ratu i
početka rata sa Sovjetskim Savezom dospeli su muškarci ne samo u
nacionalne vojne formacije, već, i, na osnovu međudržavnih
ugovora,, i u nemačke vojne formacije. To su izuzetno teško svojom
krvlju platili. Kada je Staljin zatražio radnu snagu usledila je,
počev od Božića 1944. godine prisilana deportacija Podunavskih
Švaba u SSSR: Iz Mađarske oko 30.000, iz Rumuije 30-40.000 i iz
Jugoslavije 12.000. Tek 1949. su poslednji otpušteni. Oko 15.000 je
umrlo usled prevelikih napora, bolesti i drugih štrapaca.
Rumunska vlada oduzela je 1945. godine banatskim Šabama (300.000)
državljanstvo i konsfikovala im svu imovinu. Osim toga 1951.-1956.
deportovali su velik broj ovih Švaba u Baraganske stepe, gde je
izuzetno okrutan život imao za posledicu veoma visoku
smrtnost. Preteća prisilna asimilacija u neku "Jedinstvenu
socijalističku naciju” i privredna beda bila je povod da se skoro
svi, izuzev jednog ostatka od 40.000, presele u Nemačku.
Mađarska je na mirovnoj konferenciji u Potsdamu 1945. godine, uspela
da iznudi dozvolu da sve svoje Švabe iseli u Nemačku. U godinama
1946. i 1947. su 220.000 mađarskih Nemaca faktički isterani iz
Mađarske. Pokretna i nepokretna imovina im je konfiskovana. Sadašnja
Mađarska je 1996. godine izrazila žaljenje zbog ovog proterivanja,
dozvolila svojim manjinama neku vrstu samouprave i ponudila jednu,
manje-više simboličnu naknadu za izgubljenu imovinu.
Oko 195.000 podunavskih Švaba potpalo je pod vlast partizanskog
pokreta Josipa Broza Tita. Antifašističko Veće Narodnog
Oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), proglasilo je sve državljane
nemačke narodnosti kolektivno za narodne neprijatelje, oduzelo im
sva državljanska prava i 21.11.1944. donelo odluku o kompletnoj i
kolektivnoj konfskaciji celokupne imovine. Akcije streljanja i
upućivanje u likvidacione logore (8), i mnogobrojne radne logore,
imalo je za posledicu da je do 1948. godine ustanovljeno ukupno
60.000 civilnih žrtava - mereno UN-Deklaracijom od 9. novembra 1948.
godine - to je očigledno genocid. Srbija, Hrvatska i Slovenija u
međuvremenu signaliziraju spremnost da u svojim programima
restitucije vode računa i o odlukama AVNOJ-a koje se odnose na
tadašnju nemačku nacionalnu manjinu. Bekstvom i naknadnim
useljavanjem oko 130.000 podunavskih Švaba našlo je u Austriji
svoju novu domovinu.
-2- Preveo:
Josip Velhner, Novi Sad, novembar 2003.
Sačuvao, Schmee Bruno
podunavski nemci
U vreme kada se proteruju Turci, u ove
krajeve počinje da se nastanjuje nemački narod, ili kako smo ih mi
zvali, a na šta se oni ne ljute – podunavske Švabe. Došli su iz
jugozapadnih delova Svetog rimskog carstva (Austrije) iz nekoliko
pokrajina, kao što su Baden, Vitenberg, Bavarska, Hesen... Stigli su
seljaci i zanatlije, privučeni beneficijama koje im je nudila
država: da dobiju zemlju, da budu oslobođeni od vojne obaveze i
kuluka, i da postanu slobodni ljudi. Novi dom pronašli su ne samo u
Vojvodina, već u temišvarskom Banatu, gradu Aradu... – kaže
istoričar Muzeja Vojvodine Ilija Komnenović.
Izvršene su tri sistematske kolonizacije: rana u vreme Karla
Šestog, srednja poznata kao Terezijanska i pozna
Jozefinsko-Leopoldijanska. Prva, najmanja, donela je 10.000 kolonista
i 57 novih naselja, a za vreme Marije Terezije, kada je država bila
najjača, naseljeno je preko 150.000 Nemaca. Putovali su Dunavom od
grada Ulma (odakle je reka plovna) u čamcima-dereglijama u koje je
moglo da stane od 20 pa do 150 ljudi, takozvanim „ulmskim
kutijama". Njihovi sunarodnici često su ih varali, pa umesto da ih
iskrcaju u Pančevu, ostavljali su ih u Apatinu...– Domaće
stanovništvo, oko 100.000 Srba, imalo je zadatak da pripremi zemlju
i materijal za kuće... Svako mesto je moralo biti izgrađeno kako
treba. Sve ulice su se sekle pod pravim uglom, a u centru su bile
opština, crkva i birtija. Kolonisti su dobijali zemljište po glavi
domaćinstva, ali i kramp i lopatu, kola, konja ili vola, a na svake
tri porodice dolazio je jedan plug. Ipak, nenaviknuti na veliku
ravnicu nisu se dobro snalazili u poljskim radovima. Tri jutra zemlje
su znali da oru i po šest dana, dok je srpski seljak to završavao
za dan-dan i po. Dugo je važila izreka da svaki Švaba ima svog
Srbina, koji ga je učio kako se zemlja može privesti nameni –
priča nam Komnenović.
Ni Srbi se nisu odupirali novotarijama u poljoprivredi. U Novi Sad
1760. godine donosi se krompir. Srbi se gade: samo Švabe i svinje
jedu krompir! Ali, kada dve decenije kasnije krompir počinje da se
masovno sadi, velike gladi u Vojvodini praktično više neće biti.
Takođe, gaje se industrijske biljke kudelja i hmelj. U području
Bele Crkve Nemci će organizovati monokulturu – vinograde. Počinje
i intenzivno bavljenje stočarstvom, uvode se nove rase, kako svinja
i krava, tako i konja, a meso se izvozi upravo u one krajeve odakle
su došle Švabe. – Do tada srpski narod je živeo uglavnom u
poluzemunicama. Dolaskom Nemaca kuće se pokrivaju slamom i trskom, a
u Sremu i šindrom. Krajem 18. veka počinje upotreba cigle i crepa.
Većina Nemaca pored svog osnovnog posla poznaje i po tri-četiri
zanata. U Novom Sadu oni su stolari, cipelari, šeširdžije,
rukavičari, mesari... Uticaj je veliki i na kujnu: hrana je slabije
začinjena i manje masna. Počinje se sa konzerviranjem voća i
povrća. Prave se supe, ćušpajz, našpajz, rinflajš, lungerbrotne,
šnicle, garnirung i na kraju dobra štrudla sa orasima ili makom, pa
ko voli, nek izvoli – ističe Komnenović.
Naš sagovornik kaže da su Nemci sa sobom doneli i drugačiju
odeću, a pošto je komotnija Srbi je prihvataju. Nose se rekva
(kratki kaput), bruslik (prsluk), hozne (pantalone), hoznetregeri,
čarape i klompe, koje se zbog blata lakše mogu čistiti. Od Švaba
uzimamo i plave radne kecelje i šešire, a oni od nas šubare.
Međutim, dok je kod njih žena ravnopravan član u rešavanju svih
problema, kod Srba se i dalje ništa ne pita.– Švabe i Srbi se ne
posećuju na slavama i verskim praznicima, ali idu na svadbe da se
zajedno provesele. Ono što ih je činilo drugačijim bio je sistem
„ajn kinder", ili jedno dete pa dosta, a posebno ako je muško.
Naravno, iz praktičnih razloga, jer ako je više muške dece
rasparčava se imanje. Vremenom će i domaće stanovništvo to
prihvatiti, što će se negativno odraziti na demografiju. Na
izborima je uvek pobeđivala nemačka stranka, pošto su bili
homogeni, a Srbi, iako u većini, su gubili, jer su, kao i danas,
imali sto partija – objašnjava Komnenović.
|